Koliko cipela mora ili može imati jedna žena?

Pitanje je staro koliko i sam ormar s cipelama. Koliko pari cipela žena "mora" imati, a koliko "može"? I gdje se ta granica uopće povlači — ako se uopće povlači?

Jer cipele, drage moje, nisu samo obuća. One su raspoloženje. One su odluka. One su poruka svijetu.

Imamo one za posao – ozbiljne, stabilne, koje znaju gdje idu i što žele. Imamo one za izlaske – visoke, sjajne, ubojito neudobne, ali vrijedne svake minute na plesnom podiju. Tu su i one “za svaki dan” – udobne, praktične, možda malo iznošene, ali nekako naše. Pa onda tenisice za šetnje, balerinke "za svaki slučaj", čizme koje nas griju kroz zimu i sandale koje nas oslobađaju čim sunce zaviri.

A onda… tu su i one koje možda nismo nikada nosile, ali smo ih morale imati. One koje su nas zvale iz izloga. One koje su bile na sniženju. One koje "bi bile savršene uz onu haljinu koju još nemamo".

Zapravo, broj cipela nije stvar matematike. On je stvar osjećaja, trenutka, osobnosti. Neke žene imaju deset pari koje vrte cijelu godinu, druge imaju ormare organizirane po sezonama, prilikama i visini pete. I nijedna opcija nije "kriva". Jer cipele nisu samo od kože, platna ili gume – one su odvažnost, sjećanja, sloboda i samopouzdanje.

Sjetimo se Carrie Bradshaw koja je rekla: "I like my money right where I can see it – hanging in my closet."
I smijemo se toj rečenici jer u njoj ima više istine nego što bismo možda htjele priznati.

U konačnici, možda nije pitanje koliko pari cipela žena treba, nego koliko različitih verzija sebe voli izražavati kroz njih. Jer svaka žena zna – cipele ne biramo samo mi, one biraju nas. One nas podignu kad padnemo, povedu nas kad trebamo korak naprijed i zaustave nas kad treba stati i reći – "sad idem svojim putem".

Zato, odgovor je jednostavan i potpuno nelogičan – žena može imati onoliko cipela koliko joj srce poželi.

I nijedan par nije viška, ako znamo hodati s osmijehom – baš onako kako samo mi znamo.