Zahvalnost
Jutro je. Vani kiša neumorno pada, zrak je prohladan, sumoran, a gusta magla leži nad cestama.
Svi se negdje žure, a sve izgleda kao da je usporeno. Promet se vuče poput paučine razvučene između semafora i kružnih tokova. Klasična jutarnja gužva, u kojoj su svi nervozni, svatko sa svojim brigama, zadacima i mislima. I dok se vozači, zaglavljeni u autima, mrzovoljno suočavaju s kapima kiše na vjetrobranskom staklu, na drugom kraju ceste događa se nešto strašno.
08:30 je sati. Teška prometna nesreća na autocesti A6, Rijeka-Zagreb. Promet je prekinut, vijesti se šire. Netko je jutros izašao iz svog doma, krenuo obaviti svoje obaveze, možda ljutit zbog nečeg sitnog, a sada se više nikada neće vratiti. Tragično, neočekivano, konačno. Kako se to događa? Kako u jednoj sekundi život može izgubiti smisao i prekinuti se na tako bolan način? Pitanja bez odgovora lebde u zraku, kao i ona neizbježna misao – što ako se to dogodilo nekome koga poznajemo?
U tim trenucima, sve ono što nas je prije ljutilo – zakašnjeli alarm, prolivena kava, zaboravljena torba – postaje potpuno nevažno. Shvaćamo koliko je život krhak i nepredvidljiv. I dok mi nastavljamo voziti kroz sivilo kišnog dana, netko se bori s gubitkom voljene osobe, s prazninom koja će zauvijek ostati.
Zašto se ponekad toliko žurimo, gubimo strpljenje, iznosimo ljutnju na svijet i jedni na druge?
Zbog čega zaboravljamo stati na trenutak, udahnuti duboko i zahvaliti se na onome što imamo? Da barem možemo svi, barem ponekad, zastati i cijeniti svaki trenutak koji provodimo s onima do kojih nam je stalo.
Ljudi se žure, ne razmišljaju o tome da je život dragocjen i nepredvidljiv. A kad se dogodi nešto poput ove nesreće, ostajemo zatečeni. Shvaćamo koliko smo ranjivi. Ispostavlja se da je svaka sekunda dar koji ne možemo uzeti zdravo za gotovo. Jedan krivi potez, jedan trenutak nepažnje, i cijeli svijet može se srušiti.
Zato, sljedeći put kad izađemo iz kuće ljuti, zbog sitnica koje nas iritiraju, možda bi trebali zastati i razmisliti. Biti zahvalni za sve što imamo – za dom u koji ćemo se vratiti, za ljude koji nas čekaju. Jer nikada ne znamo kad će jedan običan dan postati onaj posljednji.