Brak sa samim sobom – simbolika ili stvarnost?

Dok se vozim kući, misli mi se neprestano vraćaju na temu o kojoj je pričala radijska voditeljica – ljudi koji su izgubili entuzijazam za potragu za partnerom pa su se odlučili vjenčati sami sa sobom. Na trenutak mi se čini da je to neka duhovita metafora za samoprihvaćanje, a onda se zapitam – što ako je zaista tako?

U vremenu kad su tradicionalni odnosi sve složeniji, a mnogi ljudi osjećaju pritisak pronaći "onu pravu" ili "onog pravog", brak sa samim sobom može biti oblik pobune protiv društvenih normi.

Možda je to čin samopoštovanja – potvrda da ne trebamo drugoga da bismo se osjećali potpunima.

Zamislimo gospodina/gospođu......... . Cijeli život su tragali za srodnom dušom, ali su ih razočaranja iscrpila. Jednog dana, umjesto čekanja da se nešto dogodi, odlučuju stati pred ogledalo, obući odijelo/haljinu i reći: „....., hoćeš li provesti ostatak života sa mnom? Hoću!" Uz malu ceremoniju i tortu za jednog, započinje novo poglavlje – bez kompromisa, bez svađa oko daljinskog/ili tko zna čega, i s apsolutnom vjernošću samima sebi.

Iako brak sa sobom zvuči pomalo apsurdno, on nosi dublju poruku – ljubav prema sebi je važna.

No, ako se ljudi odluče na ovaj potez iz razočaranja, a ne iz stvarnog zadovoljstva životom, možda je bolje zapitati se što je dovelo do toga.

Možda se ne trebamo vjenčati sami sa sobom, ali bismo svakako trebali znati biti sami – i pritom biti sretni.