Sivilo svakodnevice

Već danima nebo je prekriveno gustim sivim oblacima, bez traga sunca.

Zima je, tmurno i hladno vrijeme, a čini se da se to sivilo uvuklo i u ljude. Na radiju spominju kako ovakvo vrijeme utječe na raspoloženje – depresivnost, razdražljivost, nedostatak energije. Slušam i ne mogu se ne složiti.

Vozim se, nervozno stežući volan. Promet je spor, obaveze se gomilaju, a ja nemam osjećaj da se išta pomiče s mjesta. Unutrašnji nemir raste, a sa svakim zvukom trube ili slučajnim odugovlačenjem drugih vozača osjećam kako gubim strpljenje.

Čak i sitnice koje bih inače zanemarila sada me potpuno izbace iz takta.

Razmišljam – kako se nositi s ovom prenatrpanošću, ovom frustracijom koja me preplavljuje?

Čini mi se da je odgovor negdje na pola puta između vremena za sebe i bolje organizacije. Ali kad si zatrpan rokovima, pozivima i odgovornostima, teško je stati i razmisliti kako dalje.

Pitam se, zašto se osjećam ovako loše?

Možda je razlog to što si dopuštam da sve stavim na svoja leđa. Neprestano planiram i radim, a zaboravljam da sam i ja samo čovjek. Bez trenutaka za odmor, za disanje i samoću, teško je nositi se s drugima. Osjećam krivnju ako nešto odgodim, a opet, shvaćam da ne mogu biti svugdje i raditi sve odjednom.

Rješenje možda leži u malim koracima.

U tome da si dopustim da nešto jednostavno ne stignem – i da to bude u redu. Da pronađem trenutke za predah, za tišinu, za stvari koje me čine sretnom. Možda će tada i ovo zimsko sivilo postati podnošljivije, jer sunce, iako nevidljivo, uvijek je tu – samo ga ponekad treba malo pričekati.