Tuga

Jutros sam osjetila najdublju tugu. Majka me nazvala i tiho, s dozom straha u glasu, rekla da je pala i da se cijelu noć nije mogla podići. Te riječi, jednostavne, a opet tako teške, probudile su u meni val emocija koje je teško objasniti.

Kako je moguće da osoba koja je nekada bila moj oslonac, moj štit, sada postaje krhka poput lista na vjetru?

Vrijeme je nečujno, a ipak tako neumoljivo. Prošlo je kao treptaj oka od trenutka kad su mene i moju sestru roditelji podizali na noge do sada, kad se njihov svijet polako smanjuje, a snaga ih napušta. Nije lako prihvatiti tu promjenu, taj prirodni tijek života koji nas sve jednako čeka. No, spoznaja da će ih jednog dana više neće biti, ta neumitna stvarnost, pritišće srce težinom kakvu samo tuga može donijeti.

Pitam se, može li itko ikada biti spreman na takav gubitak?

Možemo li se ikada pomiriti s prazninom koja ostaje kad roditelji odu? U njima je bila naša sigurnost, naše djetinjstvo, sjećanje na bezbrižne dane. A kad ih više nema, kao da dio nas odlazi s njima.

Znam da je tuga prirodna i da vrijeme navodno liječi sve rane, ali misao o majčinoj nemoći tjera me da se zapitam kako se nositi s onim što slijedi.

Hoću li imati snage biti njen oslonac onako kako je ona uvijek bila moj? Hoću li znati preboljeti kad je više ne bude bilo?

Možda odgovori nikad neće doći. Možda ćemo se morati suočiti s tim kad trenutak dođe, a do tada, jedino što možemo je voljeti ih svim srcem, pružiti im svu pažnju i toplinu dok su još s nama.

Jer jednog dana, kad vrijeme učini svoje, ostat će nam samo sjećanja, a ljubav će, nadam se, biti ona snaga koja će nas tješiti.